четвртак, 7. јун 2012.

tekst kustosa Miloša Arsića u katalogu izložbe REZ


Projetkom radikalnog preuredjenja konkretnog ambijenta (izložbeni prostor Muzeja savremene likovne umetnosti u Novom Sadu), LJUBOMIR VUČINIĆ nastavlja praksu (započetu 1995. godine) aktivnog "nastupa", kreativnog "osvajanja" i osobenog usvajanja izabrane "teritorije". Napušta "stabilnu konvenciju" slike, grafike i crteža, opredeljenjem za neizvesnost neposredne akcije koja se ogleda u realizaciji naglešeno pikturalnih instalacija ("inscenacija"). Reč je o kontinuiranom radu na svojevrsnoj artikulaciji nekonvencionalnih plastičkih iskaza (monumentalne, prostorne celine "uklopljenih" oblika) koji su rezultat kreativne usredsredjenosti na precizno odredjeni problemski krug, uvek aktuelnih programskih izazova. Pristup zadatom (pre, svesno izabranom) problemu subjektivnog istraživanja složenih odnosa u "mikro-makro" svetu, može se pratiti u radovima izlaganim na grupnim i samostalnim izložbama odnosno, u neposrednim akcijama ("Papr-forma", 1995; "Mikroreljefi", 1996; "Aplikati", 1997; "Dirty Drawings" i "Letila mraka", 1999).

Osobenost Vučinićevog "postupanja u postupku" koje se pre naslućuje nego što predstavlja konkretno stanje postojećeg, ogleda se u svojevrsnom "usredištavanju", traženju imaginarne tačke "zastoja" koja istovremeno predstavlja otvaranje drugačijih (nepredvidljivih) mogućnosti samog procesa i odgonetanje značenja celine izgradjenog kompleksa uslovnog  t a u t o l o š k o g   k r u g a (izmena u istom ). Slikar je istodobno svestan važnosti radikalnog neutralisanja zahteva zbilje vremena i konvencije temporalnog (relativnost konkretnih dogadjanja, nepouzdanost tačaka početka i kraja).Zagovara kontroverzni metod korišćenja mogućnosti "paradoksalnih obrta" zasnovanih na afirmaciji semantičkih nužnosti, uvek plastičke artikulacije "segmenata" celine realizovane instalacije koju odredjuje kao inscenaciju "izmešanih osećanja zastrašenosti i  vizuelne fascinantnosti neprirodnim pojavama pod svodom iznad nas."

Najnovija, u osnovi, prostorna  (i plastička) akcija kao svojevrsni ambi-jentalni rez (pretvaranje poznatog u nepoznato, skrivanje istine "zaustavljenog pogleda" u konkretnom prostoru) predstavlja, u poredjenju sa prethodnom instalacijom "Letila mraka" (naglašeno usmerenog dejstva), kompleksnu instalaciju ponovnog uspo-stavljanja vezâ sa uslovno neutralnim semantičkim poljima papira (kartona) i boje. Slikar se iznova opredeljuje za reafirmaciju plastičkih struktura apstraktnih oblika, želeći da istakne upravo artificijelna svojstva njihovog smisla odnosno, papira i boje kao materije  p r o d u ž e n o g  značenja. Radi se o projektu subjektivne resuscitacije zapravo, iznova pokrenutih, samo njemu važnih (donekle skrivenih) tokova materije izabranog materijala (papir, "lepenka"), materije koja izmiče pokušaju da bude zarobljena formom i uslovljena konvencionalnim karakterom oblika.

Konkretni projekat, označen kao REZ, predstavlja neposredni atak višeg smisla, vid preuredjivanja izabranog prostora (instalacija—inscenacija). On podrazumeva odredjenu ambicioznost samog koncepta zasnovanog na intelektualističkom modelu radikalnog sputavanja "beskonačne slobode" (i zavodljivih stranputica), ne uvek i moguće kontrole umetničke imaginacije. Iz tih razloga, razumljivo je opredeljenje za neizvesnost procesa "inscenacija" (moguća praktična i značenjska putanja instalacije) koje se u tehničkom (praktičnom) pogledu zasniva na uvažavanju fenomena ( u kontinuitetu očekivanih promena) uslovne "reciklaže", u potenciranju efemernosti  g o t o v e   f o r m e   ali i u primetnom prevazilaženju uslovnosti kartona (izvesno opovrgavanje uslovnosti stečenih iskustava na osnovu ranijih iskušavanja plastičkog učinka "papir-forma"). Vučinić upravo naglašava vrednosti izabranog materijala, uvažava i reafirmiše njegovu, sada primetnu prostornu funkcionalnost odnosno, na posredan, delikatan način, preispituje njegovu elastičnost, stabilnost, postojanost, nagoveštavajući drugačija područja značenja.

Koncept projetka podrazumeva insistiranje na mogućnostima drugačijeg izgleda izabrane forme, ostvarene korišćenjem nekonvencionalnih postupaka (isecanje, rezanje, prekrajanje). Time se postojeće stanje materije (materijala) oblika preobražava u   n o v i   i z g l e d   tačnije, u kompleks  drugačijih struktura. Nastaju forme precizno rasporedjenih oblika koji, gubeći sopstveni integritet, ostvaruju kompleks pretpostavljene "inscenacije" u novom (radikalno drugačijem), podjednako zadatom i izabranom prostoru. Dolazi do nepredvidjenog semantičkog obrta: plastička i pikturalna (ne)zanimljivost, u osnovi, neutralne forme ("natron" kartona),  postupkom preciznog (i s jasnom namerom) rezanja (i "prekrajanja"),  potom  "jednoličnog"  bojenja  koje  ostaje  u  domenu  r e č i t e   m o n o h r o m i j e   odnosno, linearnim intervencijama (urezivanjem nekodifikovanih, personalnih znakova), transformiše se u poredak značenjski aktivnog skupa oblika. Vizuelnu (tehničku) strukturu instalacije (shvaćene kao kontrolisanog čina preuredjivanja odredjenog ambijenta) najčešće čine amorfni oblici relativne sličnosti (i porekla) sa pretpostavljenim osnovnim modelima kvadrata, elipse, kruga, trougla kao daleko sećanje na imaginarni prauzor geometrije.

Uporedo sa postupkom neposrednog insistiranja na plastičkoj i netradicionalnoj pikturalnoj afirmaciji objektivnih činjenica forme (shvaćene i kao "metaforme"), Vučinić prihvata poziciju (koju sam gradi) blisku krajnosti konsekventne radikalizacije sopstvenog sistema drugačijeg  p o n a š a nj a  kao procesa izmenâ značenja (iz)rezanih oblika. Izbegava izazov  s i r o v o g   s t a nj a  materije (materijala) odnosno, diskretno formira drugačiji red plastičkih (pikturalnih) struktura. Istovremeno, primenjenom postupku daje i karakter odredjene simulacije slike kada boja (srebrna ili zlatna iz "sprej-boce") postaje samo novi sloj (neiluzivnog svojstva) koji (ne)ugrožava primarno strukturalno svojstvo kartona. On, medjutim, pomaže stvaranju odredjenih iluzija dinamičkog svojstva (izvesna pokrenutost oblika nastaje zahvaljujući i artificijelnosti naknadno uspostavljenog poretka struktura). Insistiranjem na postupku uzdržano kontrolisanog gradjenja plastičkih činjenica kao bezmalo klasičnih artefakata (simulacija prostora i dogadjaja mogućeg), Vučinić izbegava zamke retoričke inscenacije (nepouzdanost usmerenih značenja pret-postavljenog "prizora") i proširuje repertoar (ne)očekivanih odgovora na, sebi upućenu, "semantičku zagonetku".


                                                                                                  Miloš Arsić
 









Pančevo 2011