четвртак, 14. јун 2012.
четвртак, 7. јун 2012.
tekst kustosa Miloša Arsića u katalogu izložbe REZ
Projetkom radikalnog preuredjenja konkretnog ambijenta (izložbeni prostor
Muzeja savremene likovne umetnosti u Novom Sadu), LJUBOMIR VUČINIĆ nastavlja
praksu (započetu 1995. godine) aktivnog "nastupa", kreativnog
"osvajanja" i osobenog usvajanja izabrane "teritorije".
Napušta "stabilnu konvenciju" slike, grafike i crteža, opredeljenjem
za neizvesnost neposredne akcije koja se ogleda u realizaciji naglešeno
pikturalnih instalacija ("inscenacija"). Reč je o kontinuiranom radu
na svojevrsnoj artikulaciji nekonvencionalnih plastičkih iskaza (monumentalne,
prostorne celine "uklopljenih" oblika) koji su rezultat kreativne
usredsredjenosti na precizno odredjeni problemski krug, uvek aktuelnih
programskih izazova. Pristup zadatom (pre, svesno izabranom) problemu subjektivnog
istraživanja složenih odnosa u "mikro-makro" svetu, može se pratiti u
radovima izlaganim na grupnim i samostalnim izložbama odnosno, u neposrednim
akcijama ("Papr-forma", 1995; "Mikroreljefi", 1996;
"Aplikati", 1997; "Dirty Drawings" i "Letila mraka",
1999).
Osobenost Vučinićevog "postupanja u postupku" koje se pre
naslućuje nego što predstavlja konkretno stanje postojećeg, ogleda se u
svojevrsnom "usredištavanju", traženju imaginarne tačke
"zastoja" koja istovremeno predstavlja otvaranje drugačijih
(nepredvidljivih) mogućnosti samog procesa i odgonetanje značenja celine
izgradjenog kompleksa uslovnog t a u t o
l o š k o g k r u g a (izmena u istom
). Slikar je istodobno svestan važnosti radikalnog neutralisanja zahteva zbilje
vremena i konvencije temporalnog (relativnost konkretnih dogadjanja,
nepouzdanost tačaka početka i kraja).Zagovara kontroverzni metod korišćenja
mogućnosti "paradoksalnih obrta" zasnovanih na afirmaciji semantičkih
nužnosti, uvek plastičke artikulacije "segmenata" celine realizovane
instalacije koju odredjuje kao inscenaciju "izmešanih osećanja
zastrašenosti i vizuelne fascinantnosti
neprirodnim pojavama pod svodom iznad nas."
Najnovija, u osnovi, prostorna (i
plastička) akcija kao svojevrsni ambi-jentalni rez (pretvaranje poznatog u
nepoznato, skrivanje istine "zaustavljenog pogleda" u konkretnom
prostoru) predstavlja, u poredjenju sa prethodnom instalacijom "Letila
mraka" (naglašeno usmerenog dejstva), kompleksnu instalaciju ponovnog
uspo-stavljanja vezâ sa uslovno neutralnim semantičkim poljima papira (kartona)
i boje. Slikar se iznova opredeljuje za reafirmaciju plastičkih struktura
apstraktnih oblika, želeći da istakne upravo artificijelna svojstva njihovog
smisla odnosno, papira i boje kao materije
p r o d u ž e n o g značenja.
Radi se o projektu subjektivne resuscitacije zapravo, iznova pokrenutih, samo
njemu važnih (donekle skrivenih) tokova materije izabranog materijala (papir,
"lepenka"), materije koja izmiče pokušaju da bude zarobljena formom i
uslovljena konvencionalnim karakterom oblika.
Konkretni projekat, označen kao REZ, predstavlja neposredni atak višeg
smisla, vid preuredjivanja izabranog prostora (instalacija—inscenacija). On
podrazumeva odredjenu ambicioznost samog koncepta zasnovanog na intelektualističkom
modelu radikalnog sputavanja "beskonačne slobode" (i zavodljivih
stranputica), ne uvek i moguće kontrole umetničke imaginacije. Iz tih razloga,
razumljivo je opredeljenje za neizvesnost procesa "inscenacija"
(moguća praktična i značenjska putanja instalacije) koje se u tehničkom
(praktičnom) pogledu zasniva na uvažavanju fenomena ( u kontinuitetu očekivanih
promena) uslovne "reciklaže", u potenciranju efemernosti g o t o v e
f o r m e ali i u primetnom
prevazilaženju uslovnosti kartona (izvesno opovrgavanje uslovnosti stečenih
iskustava na osnovu ranijih iskušavanja plastičkog učinka
"papir-forma"). Vučinić upravo naglašava vrednosti izabranog
materijala, uvažava i reafirmiše njegovu, sada primetnu prostornu
funkcionalnost odnosno, na posredan, delikatan način, preispituje njegovu
elastičnost, stabilnost, postojanost, nagoveštavajući drugačija područja
značenja.
Koncept projetka podrazumeva insistiranje na mogućnostima drugačijeg
izgleda izabrane forme, ostvarene korišćenjem nekonvencionalnih postupaka
(isecanje, rezanje, prekrajanje). Time se postojeće stanje materije
(materijala) oblika preobražava u n o v
i i z g l e d tačnije, u kompleks drugačijih struktura. Nastaju forme precizno
rasporedjenih oblika koji, gubeći sopstveni integritet, ostvaruju kompleks
pretpostavljene "inscenacije" u novom (radikalno drugačijem),
podjednako zadatom i izabranom prostoru. Dolazi do nepredvidjenog semantičkog
obrta: plastička i pikturalna (ne)zanimljivost, u osnovi, neutralne forme
("natron" kartona), postupkom
preciznog (i s jasnom namerom) rezanja (i "prekrajanja"), potom
"jednoličnog" bojenja koje
ostaje u domenu
r e č i t e m o n o h r o m i j
e odnosno, linearnim intervencijama
(urezivanjem nekodifikovanih, personalnih znakova), transformiše se u poredak
značenjski aktivnog skupa oblika. Vizuelnu (tehničku) strukturu instalacije
(shvaćene kao kontrolisanog čina preuredjivanja odredjenog ambijenta) najčešće
čine amorfni oblici relativne sličnosti (i porekla) sa pretpostavljenim
osnovnim modelima kvadrata, elipse, kruga, trougla kao daleko sećanje na
imaginarni prauzor geometrije.
Uporedo sa postupkom neposrednog insistiranja na plastičkoj i
netradicionalnoj pikturalnoj afirmaciji objektivnih činjenica forme (shvaćene i
kao "metaforme"), Vučinić prihvata poziciju (koju sam gradi) blisku
krajnosti konsekventne radikalizacije sopstvenog sistema drugačijeg p o n a š a nj a kao procesa izmenâ značenja (iz)rezanih oblika.
Izbegava izazov s i r o v o g s t a nj a
materije (materijala) odnosno, diskretno formira drugačiji red
plastičkih (pikturalnih) struktura. Istovremeno, primenjenom postupku daje i
karakter odredjene simulacije slike kada boja (srebrna ili zlatna iz
"sprej-boce") postaje samo novi sloj (neiluzivnog svojstva) koji
(ne)ugrožava primarno strukturalno svojstvo kartona. On, medjutim, pomaže
stvaranju odredjenih iluzija dinamičkog svojstva (izvesna pokrenutost oblika
nastaje zahvaljujući i artificijelnosti naknadno uspostavljenog poretka
struktura). Insistiranjem na postupku uzdržano kontrolisanog gradjenja
plastičkih činjenica kao bezmalo klasičnih artefakata (simulacija prostora i
dogadjaja mogućeg), Vučinić izbegava zamke retoričke inscenacije (nepouzdanost
usmerenih značenja pret-postavljenog "prizora") i proširuje repertoar
(ne)očekivanih odgovora na, sebi upućenu, "semantičku zagonetku".
Miloš
Arsić
Пријавите се на:
Постови (Atom)